“Straža je utemeljena na rani Srca Isusova.”
Bl. Marija od Isusa Deluil-Martiny
Oko Srca Isusova oblikovale su se razne pobožnosti, već prema polazišnoj točki gledanja. To divno Srce Isusovo možemo promatrati i kroz ova tri vida koja nam se otkrivaju jedan za drugim. U svakom od njih možemo motriti i njegovu ranu ljubavi i boli:
NA POSLJEDNJOJ VEČERI
kod ustanovljenja Euharistije
Srce nam se Isusovo ponajprije objavljuje na Posljednjoj večeri, ali također i u svetohraništu koje je trajna dvorana Posljednje večere. Ustanovljenjem euharistije ostavio nam je najizvrsniji dokaz svoje ljubavi, zato Isusovo Srce možemo nazvati euharistijskim Srcem. Čašćenjem Srca Isusova skrivenog pod euharistijskim prilikama, daje se počast njegovoj beskrajnoj ljubavi iskazanoj u sakramentu oltara naknađujući za nanesene uvrede. Sam je Isus zatražio ovaj oblik pobožnosti: ponajprije svetkovinom Presvetog Srca u petak nakon osmine Tijelova, zatim pričešću prvog petka u mjesecu kao i pričešću u svrhu naknade.
U MASLINSKOM VRTU
u Spasiteljevoj agoniji
Drugi je vid Srca Isusova u Maslinskom vrtu koji nam ga prikazuje u otajstvu njegove božanske agonije. Tada je na svoje Srce primio sve zločine svijeta kako bi ih okajao svojim suzama i krvlju. Istovremeno je želio osjetiti sve združene boli čovječanstva kako bi ih posvećujući preobrazio. Poradi takve ljubavi i boli, Isus od nas traži prijatnu i sućutnu ljubav. Zato je preko sv. Margarete Marije Alacoque zatražio uvođenje molitve svete ure kao znaka utjehe i suosjećanja kojih je njegovo Srce potrebno. Kako bismo odgovorili na ovu Isusovu želju, stvorena je pobožnost prema Srcu Isusovu u agoniji.
NA KALVARIJI
kad je otvoreno kopljem
Treći je vid Srca Isusova na Kalvariji i križu koji nam ga konačno vidljivo pokazuju i otkrivaju po svetoj rani njegovog boka. Tu je Srce Isusovo prolilo svu svoju krv i vodu ostavši naposlijetku otvoreno kako bi nam pružilo utočište i odmor. Prošavši kroz dvoranu Posljednje večere i Maslinski vrt, Kalvarijom se dolazi do križa gdje se zastaje i prebiva u ljubljenom Srcu. Počasna straža posebno časti ranjeno Srce Isusovo na križu ujedinjujući u sebi i prethodna dva vida jer su ona u tom Srcu samo jedno i nerazdruživo otajstvo. Straža je na taj način nadopuna i kruna svih pobožnosti koje časte Presveto Srce Isusovo (bl. Marija od Isusa).
Rana Srca Isusova
“O slatka i božanska rano zadana udarcem koplja! Ono je otvorilo put bezdana ljubavi! Ono je razderalo veo koji je skrivao Svetinju nad svetinjom, kako bismo mogli tamo prodrijeti i zauvijek se sakriti.”
Bl. Marija od Isusa Deluil-Martiny
Sveta je rana predmet posebnog štovanja Počasne straže. Ona u sebi sadrži sva čudesa ljubavi, boli i milosrđa, stoga zaslužuje posebno štovanje. Prva počasna straža Kalvarije bila je prvi svjedok i baštinik te rane, a ujedno i njen prvi štovatelj. Zato je i danas vjerna Straža svjedok, baštinik i štovatelj te presvete rane. Kroz ranu Straža ima otvoren pristup da sve dublje i dublje ulazi u Svetinju nad Svetinjama: Božansko Srce Isusovo, crpeći obilne milosti. Rana je, stoga, ključna za razumijevanje pobožnosti prema Srcu Isusovu. Budući da Straža časti ranjeno Srce Isusovo na križu, tj. prvom oltaru sv. misne žrtve, tijekom svakog misnog slavlja na oltaru ponovno pronalazi Kalvariju sa svime što se na njoj zbilo. Tu motri ranu euharistijskog Srca Isusova kako se svakodnevno otvara kao vrata neba, vrata milosrđa sa svim milostima koje iz nje proistječu.
SNAGA PRIVLAČNOSTI
Isus je rekao: Kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi. Svjedoci smo kako se ovo proročanstvo ostvaruje. Sve do uzdignuća na križ, kraljevstvo je Isusa Krista oko sebe okupljalo samo nekolicinu. Međutim, čim je njegovo Srce otvoreno vojnikovim kopljem, iz njega izlazi plamen neizmjerne ljubavi. Čovječanstvo napokon počinje shvaćati njegovu radosnu vijest i biva ganuto jer se osjeća neodoljivo privučeno. Ta snaga privlačnosti Presvetog Srca Isusova izvire iz njegove svete rane: pobožnosti nadiru, a vjernost postaje nepokolebljiva. Duše postaju strastvene za Isusom, daju mu svoja dobra, odmor i život. Mnoštvo je mučenika ubijeno poradi njega. Snaga privlačnosti ne slabi s godinama jer se rana Srca Isusova više ne zatvara, uvijek je otvorena i čar ljubavi koji iz nje teče ima snagu privlačenja duša.
MOĆ PREOBRAŽENJA
Moć preobražavanja po rani Srca Isusova također je zadivljujuća. Krv i voda koje proistječu iz Isusova Srca označavaju njegove milosti kojima nas obasiplje. Zato s njima stiže božanski život i svi oblici kreposti i pobožnosti, kršćanske odvažnosti i svetosti. Prekrasno klijanje koje očarava nebo i zemlju! To je klijanje neiscrpivo jer je sok milosti beskrajno plodan. O tome svjedoči povijest kršćanstva i divni životi svetaca.
MAJKA CRKVA
Kako bi božansko kraljevanje njegove ljubavi uvijek bilo uprisutnjeno, Isus je želio načiniti njezinu vidljivu stvarnost: Crkvu, svoju zaručnicu i živo poosobljenje. Rodio ju je iz svoga Srca i na neki način satkao od svoje ljubavi i krvi. Ta Crkva, njegova zaručnica i naša Majka, uistinu je Kraljica. Na svojim ramenima nosi plašt kraljevske raskoši – svetost; čelo joj je okrunjeno sjajnim vijencem jedinstva, a u ruke joj je Isus položio žezlo moći u svemu jednako njegovoj. Ona također ima moć preobražavanja po sakramentima posredujući milosti koje su proizišle iz Isusova boka. Crkva je jedina djeliteljica sakramenata. Preko njih ona preporađa duše uzdržavajući ih i razvijajući u njima božanski život.
Otajstveno nebo
Rana je prolaz, uska vrata kroz koja duše ulaze u Srce Isusovo: Ovo su vrata Gospodnja (Ps 118, 19-20). Jednom uvedene u to živuće svetište, otajstveno nebo, duše se osjećaju uronjene u ponor svjetlosti, ljubavi i milosti. To je uistinu kraljevstvo velikoga Kralja. Srce Isusovo im tu potpuno razotkriva svoje tajne ljubavi. O slatke li i divne nagrade za vjernost! Vjernim dušama iznenada otkriva do tada nepoznate divote duhovnoga svijeta. Upućuje ih u otajstva Boga i duše, povijest spasenja, tajne nutarnjeg života i kreposti vodeći ih sve do svetosti. Sve se te stvari vide i razumiju u Isusu, ali u tako velikoj jasnoći da se vjera gotovo preobražava u svjetlo te postaje poput opipljive stvarnosti. Tu se duše oduševljavaju svetošću te ono što se naravi ranije činilo zastrašujućim, sada postaje slatko jer duše na to gledaju kao izraz ljubavi. Postižu sličnost s Ljubljenim otajstveno ostvarujući riječi: Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni (Gal 2, 20). Gubeći se u divnom Srcu kao u ponoru milosti, opijaju se njegovom ljubavlju i obogaćuju neprolaznim dobrima unaprijed kušajući nešto od nebeskog blaženstva:
O rani Srca Isusova…
Otvorili su mu bok kopljem i po ovoj rani mogu “crpsti meda iz pećine i ulja iz tvrde stijene” tj. kušati i vidjeti kako je dobar Gospodin.
O ljubezna rano, srušen je bedem koji nam je zatvarao ulaz, a ipak zanemarujemo tamo ući.
Kad bi vam se sva ljudska srca zatvorila, ne uznemirujte se, pošto će Srce Isusovo uvijek biti vjerno i otvoreno.
Iz svih mojih rana kao rijekama teče milosrđe za duše, ali rana mojega Srca izvor je neistraživog milosrđa. Iz tog izvora teku sve milosti za duše.
O da sam bio na mjestu ovog koplja nikada ne bih želio izići iz boka Isusa Krista!