“Promičite Počasnu stražu. To vam kažem jer osjećam nešto u svojoj duši vezano uz to. Imate jedno poslanje za ispuniti koje ste već počeli ostvarivati promičući Počasnu stražu!”
Upoznavanje sa Stražom
Nedugo nakon osnutka Straže 23-ogodišnja je Marija Deluil-Martiny naišla na letak čiji je naslov odmah zaokupio njezinu pažnju: Počasna straža Presvetog Srca Isusova. Ona je već duboko štovala Srce Isusovo i molila mu se zanosnim riječima: Zatvori me u svoje Srce i daj da pretrpim nešto za tvoju veću slavu i tvoju čistu ljubav! Letak koji je tada držala u svojim rukama kao da je nudio odgovor na njezine nutarnje težnje i molitve. Čitajući više o svrsi i ciljevima udruženja, osjetila se neodoljivo privučenom od Presvetog Srca. Odlučila se upisati u Počasnu stražu i javiti samostanu Pohođenja u Bourgu, mjestu odakle se ona proširila po cijelomu svijetu. Pismo je primila sama utemeljiteljica Straže, sestra Marija od Presvetog Srca Bernaud. Od toga je trenutka između nje i male Marije iz Marseillea, kako su je prozvali u samostanu, započela bogata korespodencija, a kasnije i istinsko prijateljstvo.
Prva promicateljica
Marija Deluil-Martiny ubrzo se pokazala pravim apostolom Presvetog Srca Isusova zadobivši naslov prve promicateljice Počasne straže, tj. one koja je svojim zalaganjem privela najviše duša u njeno okrilje. Budući da je Straža potekla iz jednog klauzurnog samostana, Marijin je doprinos u njezinom širenju bio od velike važnosti. Ulagala je svoje vrijeme, snagu i novčana sredstva kako bi što više vjernika upoznala s novonastalim djelom. Tako je izradila brošure i sličice te dala tiskati seriju od 33 poticajne kartice koje su stražari svečano izvlačili na okupljanju svakog prvog petka u mjesecu. Napisala je brojne pjesme u čast Srca Isusova, a kruna njezinog kreativnog djela bila je himna Počasne straže koja se i dan danas pjeva diljem svijeta. Uspjela je ostvariti i projekt medaljica Počasne straže koje je osmislila i izradila njezina sestra Amelie. Osim svoje sestre u apostolat je uključila i svoga oca, poznatog odvjetnika koji se istakao kao glavni urednik glasila Počasne straže.
Zapis iz Bourga izvješćuje kako ponizna utemeljiteljica Straže nikada sama ne bi mogla svladati sve poteškoće koje su prijetile djelu bez pomoći Marije Deluil-Martiny, koja se posvetila Straži od samoga utemeljenja. Zajedno je s utemeljiteljicom Straže zauzeto radila i na pripremi prvoga Priručnika Počasne straže koji je polučio velike uspjehe. Može se reći da je Marija u svijetu na neki način bila produžena ruka utemeljiteljice koja je naslućivala njezino posebno izabranje: Imam bezgranično pouzdanje u Onoga koji je već izveo niz divota kako bi Vas doveo ovdje i otkrio Vam svoj plan. On će dovršiti svoje djelo i nastaviti ista čudesa milosrđa i ljubavi prema Vama, za Vas i duše. Nikada, dakle, ne sumnjajte u Vaš poziv i izabranje te da imate lijep i veličanstven zadatak, ali radite na tome da ga budete što dostojniji…
Mladost ju nije sprečavala u djelovanju. S autoritetom je upućivala gorljiva pisma iz čijih je redaka isijavalo Kristovo svjetlo i toplina koji su privlačili duše. Osobito je širila Stražu među redovničkim zajednicama, svećenicima pa i biskupima. Naime, u Marijinom se rodnom gradu Marseilleu 1864. godine održavalo svečano posvećenje nove bazilike Naše Gospe od straže (Notre Dame de la Garde) na kojem je sudjelovao velik broj biskupa. Usred općeg oduševljenja Marija je mislila na djelo želeći ga predstaviti crkvenim dostojanstvenicima. Kada joj se za to ukazala prilika, nije ustuknula, već ju je iskoristila predstavljajući novonastalo djelo sa žarom svoje apostolske duše. Ubrzo su se u Stražu upisali svi prelati koji su čuli njeno izlaganje, na čelu s mons. Langerieom te kardinalima Pitrom i de Villecourtom.
Počasna se straža već u tri godine proširila po mnogim biskupijama, ali je vijest o njoj došla i do onih koji je nisu odobravali. Jedan je pariški list negativno pisao o apostolatu Straže i onima koji ga poduzimaju spominjući ime gospođice Deluil-Martiny. Ona je na to samo odgovorila: I ne znaju koliku su nam čast iskazali, izrugujući se s nama onako kako su to učinili s Kraljem nebesa.
Od Afrike do Vatikana
Utemeljiteljica je Počasne straže više puta ugostila Mariju pozivajući je da provede nekoliko dana u molitvi i tišini samostana Pohođenja Marijina u Bourgu. Upravo će tamo prilikom jedne takve posjete susresti misionara Daniela Combonija, kojega je 2003. godine Sveti Otac Ivan Pavao II. proglasio svetim. Don Comboni se u vrijeme susreta s Marijom pripremao za ključnu misiju u Sudanu i osnivanje nove redovničke družbe. Budući da su oboje gajili posebnu ljubav prema Kristovom Srcu, kroz razgovor su brzo shvatili da dijele zajedničke interese. Sklopili su dogovor o međusobnoj suradnji: don Comboni će u Africi širiti Počasnu stražu, a Marija će molitvama i žrtvama podržavati njegovo misionarsko djelovanje.
Prije odlaska u Afriku don Comboni se zaputio u Rim po blagoslov pape Pija IX. kojemu je predstavio svoj plan duhovnog preporoda Afrike. Tom ga je prilikom pobliže upoznao s Počasnom stražom pročitavši mu Marijina nadahnuta pisma na tu temu. Sveti ju je otac tako upoznao pod nazivom revniteljica Presvetog Srca poslavši joj poseban prvosvećenički blagoslov. Don Comboni i Marija su se ponovno susreli u Marseilleu kada joj je izrekao ove znakovite riječi: Promičite Počasnu stražu. To vam kažem jer osjećam nešto u svojoj duši vezano uz to. Imate jedno poslanje za ispuniti. Trebate se uvijek smatrati nedostojnom toga, ali imate poslanje koje ste već počeli ostvarivati promičući Počasnu stražu! Sveti je misionar bio u pravu jer se ona već od rane mladosti željela posve posvetiti Kristu u redovničkom životu, ali još nije stigao Božji čas. Stoga se ona svim srcem zauzela za širenje njegove slave i ljubavi preko Počasne straže.
Vojnici Isusa Krista, idite osvojiti svijet!
A, duboka rana njegovog Presvetog Srca
bit će slatki odmor, boravište pobjednikâ!
U ovo božansko sklonište zatvorite sva srca!
bl. Marija od Isusa
Odlučujuća propovijed o dragocjenom prinosu
Nakon što je jednom prilikom nazočila sv. misi duboko joj se u srce urezala propovijed istaknutog isusovca o. Ivana Calagea. Zapisala je njegov nagovor:
Evo što naš Gospodin želi: On želi da mu prinosimo krv i vodu potekle iz njegovog Presvetog Srca otvorenog kopljem nakon njegove smrti. Eto što on želi, a Crkvi je potrebno. Živuće čovještvo Isusa Krista za nas je prikazalo svu krv i sve svoje svete rane… ali kada je naš Gospodin izdahnuo tko je, dakle, tada mogao prinijeti krv i vodu koje su tekle iz njegovoga Srca? Crkva je za to zadužena jer je rođena i stvorena iz rane ovoga božanskoga Srca te stoga ima pravo i poslanje prinositi krv i vodu koje su iz njega proizišli. Krv je Isus Krist, a voda Crkva i sva njezina djeca. Zato ćete na svetom oltaru u svećeničkom kaležu pronaći pomiješane krv i vodu. Prikažite dakle vi, djeco Crkve, ovaj dragocjeni prinos Isusu. Za nju je to bila dodatna potvrda njenog nutarnjeg puta budući da je već od djetinjstva duboko pronicala otajstvo Kristove otkupiteljske žrtve. O tome dovoljno govori jedna njezina misao koju je kao djevojčica podijelila sa svojom prijateljicom: Zamisli Krv Isusova u ovom trenutku teče na oltaru za svijet! Nakon ove propovijedi produbilo se i njezino shvaćanje važnosti dragocjenog prinosa kao jedne od glavnih vježbi Počasne straže. U jednom je od brojih pisama vezanih uz Stražu također zapisala: Lijep je to prizor vidjeti svakog sata u danu jednu legiju počasnih stražara koja sakuplja u kaleže svojih srdaca krv i vodu božanske rane te ih po Isusu prinosi klanjanja dostojnom Trojstvu! Crkva je na Kalvariji, vrijeme je da se skupimo oko Srca Isusova ranjenoga na križu.
Prinos je uistinu zahvaćao i prožimao cijelu njezinu dušu: Srce mi je puno ovih velikih stvari: prinos, žrtovanje pričest… Nevrijedna sam, ali moja se duša njima prelijeva i žeđa raširiti ih u svijet duša da bi prihvatila biti poništena kako bi se ovo otajstvo ljubavi bilo poznatije.
Povrh svega, pitanje općeg svećeništva vjernika nije ju prestajalo zaokupljati. Željela je i da drugi proniknu i žive svoje svećeničko poslanje primljeno po sakramentu krštenja. Neprestano je poticala na sudjelovanje u Kristovom svećeništvu djelatnim sudjelovanje u svetoj misi, tj. prinosom samih sebe u njegovoj žrtvi.
Istovremeno je u njoj rasla goruća žeđ za što većom slavom Božjom u dušama svećenika koji su na zemlji Isusovi posebni izabranici i najizvrsniji predstavnici, tj. Alter Christus – drugi Krist. Čežnja za potpunim predanjem u redovničkom staležu bivala je sve jačom, stoga se odlučila povjeriti upravo p. Calageu. Postavši joj duhovnikom, sigurno je usmjeravao njezine korake na daljnjem putu posvećenja.
Kćeri Srca Isusova i Počasna straža
Gospodin je Mariju preko Počasne straže postupno pripremao za ostvarenje njezinog životnog poslanja. Suočena s čestim odbijanjem Boga u društvu i srcima željela je da postoji barem jedan kutak zemlje na kojem će biti beskrajno ljubljen od nekolicine sirotih duša. Uz pomoć i podršku duhovnika počela je nazirati jedan novi oblik redovničkog života koji bi trebao biti potpuno posvećen Srcu Isusovom u euharistiji. To je družba Kćeri Srca Isusova, utemeljena na svetkovinu Srca Isusova 20. lipnja 1873. godine. Utemeljiteljica Počasne straže im je prilikom osnutka pisala ove riječi: Oh! Dragi naraštaju Kalvarije, rasti, umnoži se, budi blagoslovljen blagoslovima neba i zemlje! Podaj klanjanja dostojnom Trojstvu slavu bez primjese, a Isusu Zaručniku naknadu i neprestanu ljubav; Djevici Mariji jedno sasvim novo štovanje, svetoj Crkvi trajnu i učinkovitu pomoć. Napokon, budi serafska Počasna straža Boga u euharistiji i osvoji ovom Kralju ljubavi sva srca!
Prva je redovnička kuća nove Družbe osnovana u Berchemu u Belgiji. Tu im je povjerena raskošna bazilika Srca Isusova u kojoj su započele službu euharistijskog klanjanja. Tako od samog početka sestre u podnožju oltara drže trajnu počasnu stražu izmjenjujući se u klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu. Potpunim sebedarjem odgovaraju na Božju ljubav u ime čitavoga čovječanstva.
Budući da je zalaganje u Počasnoj straži imalo značajnu ulogu na Marijinu životnom putu, jedan se dio karizme njezine redovničke zajednice odnosi i na savršeno ostvarenje ciljeva Straže, kao i ispunjenje svih želja Srca Isusova objavljenih sv. Margareti Mariji Alacoque. Međutim, osobiti je cilj družbe Kćeri Srca Isusova molitva i žrtva za interese svete Crkve, osobito za posvećenje svećenika i redovničkih zajednica te spasenje duša.
Blažena je Marija od Isusa do kraja ostala u bliskom odnosu s utemeljiteljicom Počasne straže te je između njih postignut dogovor da njihova bazilika postane centar Straže za Belgiju. U daljnjim se osnutcima nastavila ova lijepa tradicija stoga se u svakoj samostanskoj crkvi Kćeri Srca Isusova nalazi upisni centar, a redovnice nastavljaju širiti Počasnu stražu kako im je to u baštinu ostavila njihova utemeljiteljica.
Isus na svojem euharistijskom prijestolju okružen trajnim znakovima naknade, ljubavi i počasti.
